Menu
Košarica
Zapri

Tvoja košarica je prazna.

Zapri
Iskanje

Nagovor koprskega ordinarija, msgr. Metoda Piriha - Trsat, 18. avgust 2007

Objava: 20. 08. 2007 / 06:19
Oznake: Družba
Čas branja: 7 minut
Nazadnje Posodobljeno: 30.01.2018 / 17:06
Ustavi predvajanje Nalaganje

Nagovor koprskega ordinarija, msgr. Metoda Piriha - Trsat, 18. avgust 2007

V času od velikega šmarna, 15. avgusta do malega šmarna, 8. septembra se vrstijo mnoga romanja v Marijina svetišča. Kot bratje in sestre po veri smo danes na Trsatu pri Mariji, materi milosti zbrani Slovenci in Hrvatje v skupni molitvi, daritvi in medsebojnem druženju.

Romanja bi lahko označili kot večni obred človeštva. Romali so Egipčani, Grki in Rimljani. Romanja so sestavni del verskega življenja Hindujcev in muslimanov. Iz Svetega pisma vemo, da so verni Judje vsako leto romali v Jeruzalem in tam obhajali veliko noč z darovanjem jagnjeta v spomin na rešitev iz egiptovske sužnosti. Spomnimo se dečka Jezusa, ki je pri dvanajstih letih prvič romal z Marijo in Jožefom v Jeruzalem. Najstarejša krščanska sporočila pričajo, da so kristjani romali na kraje Jezusovega zemeljskega življenja, posebno v Betlehem, Nazaret, Jeruzalem, na Kalvarijo in k Božjemu grobu.

Hodočašća nas podsjećaju da je čovjek na ovom svijetu hodočasnik, da tu nema trajni boravak, jer je stvoren za nebesa. Generacije se neprestano mijenjaju, nove nadolaze, starije odlaze. Hodočašća nas vežu s prošlošću, s našim precima, koji su isto tako rado hodočastili, ali su morali često puta prije postaviti svetišta na uzvišenim mjestima, gdje su se onda okupljali, susretali s Bogom, produbljivali svoju vjeru, očistili svoja srca u temeljitoj ispovjedi, da bi se nakon toga utješeni i hrabri vraćali u svakdanji život, puni vjere i nade.

Mjesta hodočašća su mjesta mistike, gdje ljudi crpe nove snage. To su krajevi izmirenja i pomirenja. Hodočašća čovjeku vjerniku pomažu produbiti odnos s Bogom, dok čovjeku nevjerniku nude puno umjetničkih i povijesnih znamenitosti.

Tko će izračunati, koliko truda i sredstava je bilo uloženih u gradnju in očuvanje svetišta, koja krase vašu i našu domovinu i gdje se vjernici skupljamo, da slavimo sveto bogoslužje.

Mi smo danas ovdje na Trsatu kod Majke milosti, da uz svoje osobne nakane molimo i za milost duboke i čvrste vjere. Marija je u svemu živjela vjeru, kako kaže II. vatikanski sabor (1962–1965), prošla je hodočasničkim putem vjere.

V evangeljskem odlomku Elizabeta Marijo blagruje zaradi njene vere: »Blagor ji, ki je verovala« (Lk 1, 45). Prvo in temeljno Marijino dejanje je vera v Boga; vera v tistega Boga, ki se je razodel v Jezusu Kristusu in ga lahko slišimo v Božji besedi, v Svetem pismu. Verovati ne pomeni dodati svojemu prepričanju še eno mnenje. Vera, prepričanje, da Bog je, ni informacija kot mnoge druge. Različne informacije, ki pridejo do nas, ne spremenijo našega življenja. Če Bog ne obstaja, sta naše življenje in naša prihodnost prazna, če pa Bog obstaja, se vse spremeni. Naše življenje dobi luč in usmeritev, kako živeti. Vera torej predstavlja temeljno usmeritev v našem življenju. Ko rečem: »Moj Bog, verujem vate! Verujem, da si navzoč med nami v Jezusu Kristusu,« izražam svojo usmeritev in se tesno povezujem z Bogom. Vera ne pomeni le načina mišljenja, ampak predvsem način življenja. Verovati pomeni slediti poti, ki nam jo kaže razodeta Božja beseda. O tem nam govorijo tudi romanja, da ima naše življenje smisel, ker je potovanje k Bogu. Žal sodobni človek to pozablja. Zgled močne in žive vere, trdno zasidrane v Bogu, najdemo pri Mariji. Tako vero, kot jo je imela Marija, potrebujemo tudi mi danes.

Danas mnogo ljudi doživljava krizu vjere. Suvremeni čovjek ne treba Boga, jer smatra da zna i može sve sam, a se istovremeno osjeća osamljenim, bez snage i ufanja. Baš zbog toga vjerovati postaje teško. Kriza vjere posebno je opazna u bračnim parovima i obiteljima. Svijet u kojem živimo nije sklon životu, zato su mnoge naše župe demografski ugrožene.

Pozivam vas, da podupirete obitelj, koja je osnovna čestica Crkve i našeg društva. Bez djece nema budućnosti. Bez konkretne pomoći politike, bez pravednih zakona, dobrog socijalnog uređaja teško će se ostvariti želja po brojnim obiteljima.

Život moramo cijeniti, njegovati, braniti i čuvati od začeća do prirodne smrti. Nikada ne smijemo pristati, da se napada na život kao što je pobačaj. Treba postignuti, da i nerođena djeca imaju pravo na život.

Vjera u život nije bila nikada tako slabašna kao danas. Biti otac i majka znači imati težište izvan sebe i prihvaćati drugoga: muža, ženu, dijete, brinuti se za njega, uzgajati ga, pratiti njegov rast i razvoj, uzimati na svoja ramena njegove radosti i poteškoće. Zato je jasno, da nema budućnosti bez djece i ne bez odraslih, koji žele postati majke i očevi.

»Družina je prva šola, v kateri se človek nauči živeti, verovati in moliti, se vključevati v družbo in postajati del Cerkve,« je rekel sv. oče Benedikt XVI. v Španiji leta 2006. Če si hočemo zagotoviti prihodnost, potrebujemo očete in matere, ki imajo pogum in vero v življenje. Po svojih mestnih, vaških in krajevnih predstavnikih se morate zavzemati za tako socialno ureditev, ki bo naklonjena družinam z večjim številom otrok. Verjeti moramo tudi, da je večje število otrok v družini znamenje posebnega Božjega blagoslova.

Če hočemo, da se bo za nami življenje nadaljevalo, da se bo nadaljevala zgodovina, da se bo prenašala vera, da bodo obdelana naša polja in vinogradi, da ne bodo pozabljene naše korenine in če nočemo zapraviti svoje mlade države, potem je treba več kakor v banke in zavarovanja, izlete in potovanja ter druga ugodja vlagati v življenje. Kristjani moramo o vseh teh stvareh razmišljati pred Bogom in svojo vestjo.

Bračni parovi imat će više djece, ako će otkriti da je život s Bogom i u vjeri najveća vrednota. Ako će vjerovati, da ih je sam Bog pozvao, da aktivno sudjeluju kod stvaranja novog života. Ako će roditelji u svojoj djeci vidjeti ne samo svoju nego i Božju sliku. Ako će vjerovati Isusovoj riječi: »Ttko prihvaća dijete u moje ime, prihvaća mene« (Mr 9, 37). Ako će shvatiti, da se duhovna zvanja češće rađaju u brojnim obiteljima nego tamo, gdje je malo djece. Ako će znati, da dolaskom jednih gladnih ustiju na svijet dolaze i dvije marljive ruke. Ako će otkriti, da je puno lakše uzgajati veći broj djece nego jedno ili dvoje. Ako će shvatiti, da su djeca iz brojnih obitelji radi međusobnih odnosa, osjećajno i socijalno zrelije osobe. Ako će konačno izračunati, da će visina njihovih mirovina biti ovisna od broja u buduće zaposlenih ljudi.

Naša je zadaća, da te zdrave misli o obitelji širimo i utvrđujemo u našoj sredini. Da probuđujemo vjeru i pozitivan način razmišljanja o životu. Da konačno sebi i našoj sredini dokažemo, da čovjek ne živi samo od kruha i da je život daleko više nego jelo i piće.

Sve svoje osobne i zajedničke molbe, potrebe naših obitelji, župa i biskupija, potrebe slovenskog i hrvatskog naroda u domovini i širom svijeta stavljamo pod Marijinu zaštitu, majke milosti, neka ih preda Božjemu Sinu i našem Spasitelju.

Danes se ponovno izročamo Marijinemu varstvu. Mariji izročamo sebe, naše družine, naj otrokom in mladim posredujejo življenje in vero.

Izročamo ji bolne in trpeče. Mariji izročamo naše krajevne Cerkve, naši domovine ter naš slovenski in hrvaški narod doma in po svetu.
Naj nas Marija, mati milosti, sprejme v svoje varstvo in nas izroči svojemu Sinu Jezusu in našemu Odrešeniku.



msgr. Metod Pirih
koprski škof

Kupi v trgovini

Izpostavljeno
Pot v samoslovenstvo
Zgodovina
39,90€
Nalaganje
Nazaj na vrh